Nadbiskup dr. Marko Jozinović rodio se 28. ožujka 1920. u selu Devetine u tadašnjoj župi Radunice, a sadašnjoj župi Marije Pomoćnice kršćana u Globarici koja se nalazi pokraj rijeke Bosne između Maglaja i Zavidovića u žepačkom dekanatu. Bio je peto dijete Ivana i Kate rođ. Ivešić. Nakon četverogodišnjeg osnovnog školovanja u Maglaju, 1932. godine primljen je u Nadbiskupsko sjemenište u Travniku gdje je i maturirao 1940. godine. Nakon što je u sjemeništu završio još četiri razreda osmogodišnje osnovne škole i gimnaziju, svoju studij nastavio je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu gdje je, nakon svršenog filozofsko-teološkog studija, 29. lipnja 1944. zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije.
Dana 18. travnja 1945. vlč. Marko Jozinović poslan je na ispomoć župniku u župi sv. Josipa u Zavidovićima gdje je ostao do 26. lipnja 1946. Iz Zavidovića je trebao poći na novu službu, ali je uhićen i odveden u Zenicu u zatvor u kojemu je odležao punih pet godina. Pošto je 15. ožujka 1951. pušten iz zatvora, ponovno se vraća na pastoralnu ispomoć u Zavidoviće gdje ostaje samo tri mjeseca. Dana 7. lipnja 1951. imenovan je župnikom u župi Uzdol pokraj Prozora. Tu je službu vršio do 29. siječnja 1956. kada je imenovan župnikom u župi Morančani Pokraj Tuzle. U toj župi pastoralno je djelovao do 15. kolovoza 1961. kada ga je tadašnji vrhbosanski nadbiskup dr. Marko Alaupović poslao u Rim. Vlč. Marko Jozinović bio je prvi vrhbosanski svećenik koji je poslije Drugog svjetskog rata poslan na poslijediplomski studij u Rim gdje je postao pitomac Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima i student na Papinskom sveučilištu Gregorijana. Doktorirao je 1964. godine s tezom: O pravednosti u nauci Tome Akvinskog. Po povratku u Sarajevo preuzeo je kao doktor moralne teologije brojna zaduženja i službe. Postao je 1965. godine rezidencijalni kanonik, a zatim i privremeni upravitelj katedralne župe Srca Isusova u Sarajevu. U jesen 1969. godine tadašnji vrhbosanski nadbiskup Smiljan Franjo Čekada uključio ga je u zbor profesora obnovljene Vrhbosanske teologije gdje je, osim moralne teologije, predavao: opći uvod u Sveto pismo, biblijski grčki jezik; crkveni latinski jezik i kristologiju. Godine 1970. preuzeo je službu kancelara u Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom.
Papa Pavao VI. bulom „Dilecto filio“ od 30. svibnja 1977. imenovao ga je vrhbosanskim nadbiskupom, a upravljanje dijecezom preuzeo je 29. kolovoza te godine. Za vrhbosanskog nadbiskupa posvećen je 23. listopada 1977. u sarajevskoj katedrali tijekom Euharistijskog slavlja koje je predvodio apostolski pronuncij nadbiskup Michele Cecchini koji je bio glavni zareditelj. Suzareditelji su bili zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić i biskup iz Mostara mons. Petar Čule. Za biskupsko geslo uzeo je iz riječi iz Poslanice sv. Pavla apostola Titu: Sobrie, juste, pie! Trijezno, pravedno i pobožno! (2,12).
Tijekom nadbiskupske službe osnovao je sljedeće nove župe i kapelanije: Čajdraš kod Zenice, Turbe kod Travnika, Kopanice kod Orašja, Ularice kod Doboja, Grbavica u Sarajevu, Tarčin kod Sarajeva, Gornja Močila-Sijekovac kod Bosanskog Broda, Uzašašće Gospodinovo u Novom Travniku, Gornja Komušina kod Teslića, Ilijaš kod Sarajeva, Globarica, Dragunja kod Tuzle, Drijenča kod Tuzle, Šikara kod Tuzle, Par Selo kod Tuzle, Lug–Brankovići kod Žepča i Lovnica kod Zavidovića. Godine 1988. pozvao je sestre iz Karmela u Brezovici da osnuju novi Karmel na području župe Stup u Sarajevu. Tijekom trinaestogodišnjeg biskupstva dr. Marka Jozinovića izgrađeno je na teritoriju Vrhbosanske nadbiskupije 30 novih župnih crkava, 26 novih župnih kuća i drugih građevina. Također je u tom vremenu izgrađeno 8 samostana od kojih su tri uistinu velebna zdanja. Vodio je temeljitu obnovu katedrale Srca Isusova u Sarajevu od 1985. do 1989. godine, a u njoj je dao prirediti novu grobnicu za vrhbosanske nadbiskupe. Kao vrhbosanski nadbiskup poslao je 13 svećenika na poslijediplomski studij, a većina njih postali su profesori na tadašnjoj Vrhbosanskoj teologiji. U vrijeme nadbiskupa Jozinovića proslavljeni su i neki važni jubileji Vrhbosanske nadbiskupije. Tako je hodočašćima u sarajevku katedralu i u Rim te prigodnim znanstvenim simpozijem na Vrhbosanskoj teologiji tijekom 1981./82. akademske godine proslavljena stota obljetnica uspostave Vrhbosanske metropolije. Godine 1983. i 1984. Crkva u Hrvata slavila je poseban jubilej: trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Tim povodom izdane su pastirske poslanice kao priprava na nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici na Malu Gospu 1984. u čemu je sudjelovala i Vrhbosanska nadbiskupija.
Nadbiskup Marko Jozinović umirovljen je 19. travnja 1990. Nakon što je proživio teške dane opsade Sarajeva i svakodnevnog granatiranja, početkom 1993. godine prebačen je u vilu „Salvator“ u Dubrovnik gdje su ga njegovale sestre Kćeri Božje ljubavi. Umro je u ranim jutarnjim satima na spomendan sv. Klare 11. kolovoza 1994. nakon duže bolesti u 75. godini života. Uz velike napore i brojne telefonske razgovore uspjelo se postići da u ratnom vremenu tijelo pokojnog nadbiskupa bude dovezeno u Sarajevo i položeno u grobnicu vrhbosanskih nadbiskupa u katedrali Srca Isusova. Od svojega subrata u biskupskoj službi oprostio je ispred kapelice na Boninovu 12. kolovoza dubrovački biskup dr. Želimir Puljić, a nazočni su bili biskup Severin te svećenici i časne sestre. Biskup Želimir je tada rekao: „Pokojni nadbiskup Marko bio je očevidac tužne činjenice da mu nestaje njegove voljene nadbiskupije, da mu ubijaju njegovu zemljicu Bosnu – majku brojne djece i brojnih mučenika, da mu žele izbrisati sa zemlje tu časnu staricu – izmučenu nedaćama povijesti. Njegova želja da bude sahranjen u Sarajevu izraz je velike vjere i nade u povratak mira i slobode i u te napaćene krajeve. Njegovo tijelo u katedrali bit će vidljivo svjedočanstvo stradanja i patnji Vrhbosanske nadbiskupije.“ Uz brojne nedaće i poteškoće tijelo nadbiskupa stiglo je u opkoljeno Sarajevo u transporteru francuskih mirovnih snaga UN-a.
Tijelo nadbiskupa Marka Jozinovića sahranjeno u novu grobnicu u katedrali u Sarajevu. Budući da se Sarajevo nalazilo u ratnom okruženju, na ukopnu misu 13. kolovoza 1994. nije mogao doći nitko od biskupa iz drugih biskupija kao ni rodbina i brojni svećenici u Vrhbosanskoj nadbiskupije osim onih u samom gradu. No, došli su državni predstavnici i predstavnici veleposlanstava kao i brojni vjernici. Svetu misu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Vinko Puljić, a prigodni govor održao je pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar. U ime franjevaca od pokojnog nadbiskupa Marka oprostio se provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović koji je istaknuo pokojnikovu ljubav prema evanđelju i Crkvi. Brojni biskupi uputili su izraze svoje sućuti pisanim putem.
Prilikom preuzimanja službe vrhbosanskoga nadbiskupa mons. Marko Jozinović u svojoj poslanici svećenicima između ostalog poručio je: „… Radi svega toga ne mogu stvarati nikakva ‘svoga’ programa nego mi ostaje želja kao i dužnost nastojati da naš svećenički život i rad bude uistinu usmjeren samo prema Bogu te da time stvarno pomažemo i drugima, osobito povjerenim vjernicima, da svi mognemo živeći i radeći ‘trijezno, pravedno i pobožno’ mirno očekivati konačni dolazak i sud našega Boga i Spasitelja Isusa Krista (Tit 2,12).“
Piše: Ivan Matijević, bogoslov
19. ožujka 2020.
Izvori:
Franjo MARIĆ, Gdje su oni stali, mi nastavljamo (Sarajevo: Vrhbosanska nadbiskupija, Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski, 2007.), 59-60.
Ivo TOMAŠEVIĆ, „+ Marko Jozinović, nadbiskup“ u: Vrhbosna, god. V. (CVIII.), br. 1-4 (Sarajevo: 1994.) 147-148.; Propovijed nadbiskupa Puljića u: Vrhbosna, god. V. (CVIII.), br. 1-4 (Sarajevo: 1994.), 148-149.
Marko JOZINOVIĆ, Riječ nadbiskupa Jozinovića svećenicima u: Vrhbosna, 1997., br. 4., 88.
Članak preuzet sa stranica KTA -e (http://www.ktabkbih.net)