Otišao je „dida“, Slavko Veljačić, kako su ga od milja zvali njegovi najbliži, tiho, neprimjetno kako je i živio u svojoj 95 -toj godini, opremljen svetim sakramentima.Sa svojom suprugom, Štefanijom (Šteficom ) rođ. Vološčuk, živio je u skladnom braku punih 66 god. (od 1952. do 2018. g.). Plod te ljubavi je četvoro djece, osmoro unučadi i šestoro praunučadi.
Bio je čovjek vedrog duha koji je volio druženje sa ljudima i svima je nesebično pomagao. Bio je primjer kako čovjek treba ići kroz život sa svim vrlinama i manama. Nastojao je živjeti pošteno, korektno i sa uvažavanjem i razumijevanjem drugih.
Posebno je iskazivao ljubav prema prirodi sa kojom je čitav život bio posebno povezan i svojim poslom mašinovođe, na parnim lokomotivama koje su dovozile šumske trupce u IK „Krivaju“, od Drine do Zavidovića (iz Duboštice, Vijake, Gostovića, Han Pijeska, sa rijeke Drine). Svojim sposobnostima i marljivim radom ostavio je traga svugdje gdje je radio. Svoj radni vijek poslije prestanka rada na željeznici proveo je u IK „Krivaja“ na raznim dužnostima i svugdje je bio priznat i poznat kao vrstan, sposoban i odgovoran radnik. Bio je kreativan čovjek pun ideja koji je sve svoje ideje realizovao. Volio je druženje sa ljudima.
Nakon odlaska u mirovinu,do početka posljednjeg rata, skoro sve svoje slobodno vrijeme je provodio u svojoj vikendici u Kamenici, u koju su svi bili dobrodošli.
Posebnu ljubav gajio je prema željeznici gdje je proveo najveći dio svog radnog vijeka i iz te ljubavi proistekla je i maketa sa željeznicom, prugama, skretnicama, brdima i tunelima, zatim album fotografija, svih tipova parnih lokomotiva i događaja iz tog doba, koji predstavlja i svojevrsnu arhivsku građu.
Bio je među posljednjim živim učesnicima „Križnog puta“, koji je preživio kao sedamnaestogodišnjak i prepješačio od Blajburga do Zavidovića. I pored strašnih trenutaka i patnje koju je na tom putu preživio kod njega se nije mogao primjetiti nijedan trag mržnje i želje za osvetom ni prema bilo kome.
U posljednje vrijeme bio je zapažen u gradu u svojoj svakodnevnoj omiljenoj šetnji sa karakterističnim položajem i držanjem tijela, sa rukama na leđima, kako razgovara sa prolaznicima ili kako sjedi na klupi na svojim omiljenim odmorištima za vrijeme šetnje. Bio je prijazan čovjek koji je volio razgovarati sa ljudima i mnogi će ga se još dugo i rado sjećati.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine i Svjetlost vječna neka mu svijetli. Počivao u miru Božjem.