Vrijednosti i radosti dragovoljnog rada

Čovjek je socijalno biće. Svatko od nas zna, kada nas zadesi tuga (bolest ili smrt drage osobe, osobne i obiteljske nevolje…), bit će nam lakše kad nas netko tješi. Isto tako, kad smo radosni u pojedinim životnim situacijama (Krštenja, Prva Sv. Pričest, Krizma, vjenčanje…) radost je veća kada je možemo podijeliti sa svojim bližnjima.

Generacije, koje su rođene prije domovinskog rata se dobro sjećaju, koliko je tada bilo zajedništvo. Pri izgradnji kuće samo se plaćalo majstoru, a susjedi su bili dragovoljci radeći kao „irgeti.“ Tako su se popravljali i gradili seoski putovi. Stotine i tisuće besplatnih sati su ugrađeni u novoizgrađene crkve, kuće i crkvene objekte ili groblja. Tada je bio sretnik, koji je dobio dozvolu da pokosi groblje. Onaj koji je pokosio, sušio je travu i imao je hranu za zimu za svoje blago (stoku). Pečenje rakije ili svinjokolja („pastrmuci“) u selu su bili mali praznici, jer su se rodbina i susjedi okupili, uradili posao, ali i razmijenili mišljenja.

Nažalost, sve se pomalo promijenilo. Svjesno ili nesvjesno naši su se ljudi povukli. Sve nas je manje, sve je manje susretanja, razgovora, a s time i zajedničkog rada za opće dobro. Još uvijek mještani Debelog Brda i Doline sami uređuju groblja zajedničkim radom samih mještana. Debelobrđani su se organizirali i dovezli do crkve staru, drvenu ogradu sa groblja. Još uvijek pronađemo vrijedne ljude koji su spremni doći urediti prostor oko crkve ili pomagati u našem projektu poljoprivrede u župi. Dao Bog da se više družimo, radimo, međusobno pomažemo. Sv. Benedikt odredi pravilo svojoj zajednici: „Moli i radi.“ To bi pravilo trebalo vrijediti ne samo za sve vjernike, nego i za sve ljude. Vjerujemo da bismo tako izgrađivali osobnu i zajedničku sadašnjost i budućnost.