Deset župa Vrhbosanske nadbiskupije slavi patron svetkovine Srca Isusova, a među njima je i najmlađa zenička župa Čajdraš u Žepačkom dekanatu i Središnjoj Bosni. Vjernici župe, zajedno sa svojim novim župnikom vlč. Josipom Šimunovićem, pripremali su se duhovno i materijalno za ovaj veliki dan, a koji će se ove godine po prvi puta obilježavati dva dana. Prvi dan u petak, 11. lipnja 2021. god., slavi se patron, a drugi dan u subotu, 12. lipnja 2021. god., po prvi puta ove godine susretom prognanih, izbjeglih i raseljenih župljana.

Trodnevnica s euharistijskim slavljima i propovijedima zeničkih župnika vlč. Davora Topića, vlč. Ante Dominkovića i čajdraškog župnika vlč. Josipa Šimunovića pripremala se župna zajednica na ovaj važan događaj u životu župne zajednice. Lijepi broj vjernika svojom nazočnošću ispunjavao je župnu crkvu u Čajdrašu, a jedan broj pristigao je iz tuzemstva i inozemstva.

Sama svetkovina Srca Isusova bila je središnji liturgijski događaj. Euharistijskim slavljem, kojemu je predsjedao sin župe Čajdraša mons. Tomo Knežević, ravnatelj Caritasa BiH, okupio je uz vjernike župe Čajdraš i lijepi broj vjernika Zeničkog kraja, ostatke ostataka, sve zeničke svećenike, kapelane i đakone praktikante i uz sudjelovanje jednog broja svećenika drugog dijela Žepačkog dekanata. Ponovno oživljeni župni zbor dao je svoj liturgijski prilog uz sudjelovanje mladih u liturgijskim čitanjima. Dobrodošlicu na početku i zahvalu na kraju euharistijskog slavlja izrekao je aktualni čajdraški župnik vlč. Josip Šimunović, a kojemu je ovo prvi patron nakon prošlogodišnjeg preuzimanja župe Čajdraš.

U svojoj propovijedi predsjedatelj je istaknuo između ostalog kako smo došli „… u vjerničke i ljudske pohode malom stadu koje živi na ovim srednjobosanskim, zeničkim i prelijepim čajdraškim prostorima usprkos svih posljedica minuloga rata, poraća pa sve do gospodarskih događanja i napuštanja ovih prelijepih srednjobosanskih prostora kao što je to slučaj s cijelom jugoistočnom Europom i zemljama bivšeg komunističkog i bezbožnog sustava uz činjenicu prisutnosti brojnih žalopojki za egipatskim loncima unutar grupa i pojedinaca…“

Svjestan patronskog liturgijskog okupljanja, uz okupljanje prognanih, raseljenih i iseljenih propovjednik im je posvijestio najvažnije stvari iz skoro polustoljetnog života župe: „Prva župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, koju je osnovao novoimenovani vrhbosanski nadbiskup dr. sc. mons. Marko Jozinović, bila je zenička župa Čajdraš i to 22. rujna 1977. god., a dekret utemeljena proglašen je na čajdraškom groblju na spomendan sv. Anđela Čuvara, 2. listopada 1977. god. U dekretu osnivanja nadbiskup Jozinović između ostalog piše: „Sv. Pavao piše Korinćanima: niti je što onaj koji sadi, niti onaj koji zalijeva, nego onaj koji daje da raste, a to je Bog (1 Kor 3,7). Ovo i mi usvajamo i zato Bogu zahvaljujemo za svaki zdravi rast i napredak uopće. Posebno mu zahvaljujemo što je dao da i Čajdraš sa svojim zaseocima naraste toliko da već ima više od trista kuća te je tako postao zreo da bude župa, kako su to već zatražili neki njegovi predstavnici, a i župnik misli ‘da je potrebno u Čajdrašu osnovati župu’. Hvala Bogu i na ovom daru! … Ova se nova župa osniva odcjepljenjem od župe sv. Josipa u Zenici te odsad samostalno ima sva prava i dužnosti što kanonski pripada svakoj župi. Ovu novu župu sačinjavaju zaseoci: Gornji i Donji Čajdraš, Lađice, Miklići, Kruščik, Vjetrenica i Visokovci…“

Od osnivanja pa do danas župa, kroz nepunih četrdesetičetiri godine, imala je deset rezidirajućih župnika…, zatim četiri privremena upravitelja od kojih su neki bili s nerezidirajućim statusom i bez dekreta, te dvojicu kapelana. Koja se župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji može „pohvaliti“ s ovolikim brojem svećenika koji su u njoj djelovali. Iz župe potječu dvojica svećenika Vrhbosanske nadbiskupije i dvojica franjevaca Splitske provincije, ali ima i drugih čiji su korijeni čajdraški. Do 15. travnja 1993. godine, do napada bošnjačke Armije BiH, brojila je 1.472 vjernika u 396 obitelji, a nakon Vašingtonskog sporazuma i odlaskom tadašnjeg župnika na liječenje, 28. ožujka 1995. god., ratne strahote preživjelo 447 vjernika u 175 obitelji uglavnom starije dobi. A koliko je danas nakon poratnog kakvog takvog oporavka, zatim nakon dubokih i neizbrisivih tragova i gospodarske krize prisutne u cijeloj jugoistočnog Europi i u našoj ovozemaljskoj domovini Bosni i Hercegovini najbolje će posvjedočiti aktualni župnik, koji je župu prihvatio iskreno i širinom svoga svećeničkog srca, a nakon prošlogodišnjeg blagoslova kuća tj. koliko trenutno ima vjernika i koliko ima obitelji.“

U svome daljnjem razmišljanju i uprisutnjenju svetkovine propovjednik je kazao: „Činjenica je da Katoličke crkva svoje ustanove, sakralna i druga zdanja posvećuje nekoj od svetih tajni ili ih stavlja pod zaštitu nekoga od svetaca odnosno blaženika. Naš prvi župnik predložio je i odlučio se za Srce Isusovo iz dva razloga: u ovom dijelu bivšeg Zeničkog sada Žepačkog dekanata ovog dijela Središnje Bosne nema ovog patrona, kao i ljubav prema ovoj svetkovini i prisutne pobožnosti u Vrhbosanskoj nadbiskupiji koju je posebno gajio i od otaca isusovaca dobio prvi vrhbosanski nadbiskup Sluga Božji Josip Štadler. U središtu našeg vjerničkog vjerovanja i življenja, s obzirom na nebeske zaštitnike treba stajati: njihov primjer i njihov moći zagovor, vodeći pri tom računa kako je samo Isus Krist posrednik između Boga i ljudi. Međutim, mi u svome vjerničkom življenju odstranili smo primjer ili ga stavili na drugo mjesto, ali naglasak i vjerovanje stavljamo u moćni zagovor uz poznatu rečeni: dam da daš tj. uplati misu i podaj milostinju i time si riješio sve svoje probleme, ljudske i vjerničke križeve i poteškoće bez bilo kakve želje promjene vlastitog vjerničkog lika… Na svetkovinu Srca Isusova, koja se svake godine slavi na treći petka poslije Duhova, koji se ranije spajao s tijelovskom osminom, susrećemo tipično devocijski blagdan, koji časti Bogočovjeka s gledišta njegove u srcu simbolizirane ljubavi. Počeci se takvog štovanja nalaze već kod otaca, koji se posebno pozivaju na mjesta Ivanova evanđelja (npr. 7,37: ‘U posljednji, veliki dan blagdana Isus stade i povika: ‘Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’ i 19,34: ‘… nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda’)… Evanđelje u godini čitanja B (Iv 19,31-37), koje je preuzeto iz dotadašnje mise, izvještava kako se kopljem vojnika otvara Otkupiteljev bok. Dok prvo čitanje (Hoš 11,1. 3-4. 8c-9) govori o Jahvinoj očinskoj naklonosti prema Izraelu, novozavjetno čitanje (Ef 3,8-12. 14-19), koje isto tako potječe iz misnog obrasca pape Pija XI., hvali neistraživo bogatstvo Kristovo i njegovu ljubav, koja nadilazi svaku spoznaju… Daljnji oblici štovanja Srca Isusova nalaze se u slavlju petakâ Srca Isusova, prvim pecima pojedinih mjeseci, i u tzv. Svetoj uri njihovih predvečerja. Za petke Srca Isusova, aprobirao je Leon XIII. 1899. god. posebnu votivnu misu. Oba su oblika pobožnosti u mnogim župama davno dokazala svoju pastoralnu vrijednost primjereno dobrim osmišljava­njem i oblikovanjem.

Propovjednik je kazao kako smo svjesni „… činjenice kako je bila skoro bezizlazna situacija nakon grijeha prvog čovjeka. Put otkupljenja i izbavljanja palog čovjeka bio je nejasan i težak. Bog sam nije mogao bez čovjeka krenuti tim putem konkretne pomoći, jer Bog nije zgriješio. Čovjek, zbog izgubljenog i prokockanog povjerenja, nije bio u situaciji to učiniti. I zato Bog Otac, iz neizmjerne ljubavi prema palom čovjeku, odlučuje se za put slanja druge Božanske osobe na ovaj svijet i to začećem i rađanjem, kako bi kao Bogočovjek putem muke, raspeća i uskrsnuća vratio dostojanstvo palom čovjeku. Brate i sestro, možemo li shvatiti i u potpunosti prihvatiti ovu činjenicu pokazane ljubavi Boga Oca ostvarene u Isusu Kristu.

Pred svojim očima imamo Kalvariju s raspetim Isusom Kristom i dvojicom suraspetih presuđenika. Ni kriv ni dužan prepustiše ga ovozemaljskim sudovima i ovozemaljskim sucima uz buku i viku svjetine kao svjedoka. Ista situacija u Isusovo vrijeme, ista situacija u današnje vrijeme naših današnjih ljudskih sudova, uz isto ponašanje svih današnjih … sudaca bez obzira na konkretno okruženje. A Kristov odgovor bila je molba Ocu da im oprosti, jer ne znaju što čine. Nakon noći u Getsemanskom vrtu, suđenja, bičevanja, krunjenja trnovom krunom, nošenja vlastitog križa stigao je na uzbrdicu Kalvariju na kojoj je bio raspet. A onda, kako kaže Ivanovo evanđelje u 19,34: ‘… nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda’. Brate i sestro, probodeno je srce ispunjeno snagom božanske ljubavi prema palom čovjeku, prema tebi i meni, zbog tebe i mene koja ista sve do današnjeg dana.

Na kraju je pozvao sve nazočne: „… Trebamo vode iz Kristova probodenog srca, kako vjernici tako i svećenici, za svoju vjerničku i svećeničku svakodnevnicu kako u Čajdrašu tako i u drugim zeničkim župama, opterećenu brojnim osobnim i zajedničkim problemima na mjestima svoga življenja na kojima su rođeni ili dekretom naših crkvenih poglavara živimo i radimo. Život nas ne miluje i nimalo nas ne zaobilaze problemi i križevi teške i složene svakodnevnice. Učinimo sve kako bi naše vjerničke i kršćanske obitelji i župne zajednice Zeničkog kraja u pet zeničkih župa bili mjesta i oaze radosnog ljudskog i vjerničkog življenja i služenja zamilovani od Kristove ljubavi pokazane na Kalvariji. Neka župne zajednice i grad Zenica ne budu ne budu mjesta provedbe i prakticiranja kojekakvih vlastitih i grupnih ideja koje ne živimo u župama svoga podrijetla i djelovanja nakon odlaska iz Zenice. Zenica se voli širinom svoga srca, ali nikako radi vlastitog probitka.“

Propovijed za završio riječima pape Franje izrečenih uz ovogodišnju svetkovinu Srca Isusova: „… Slavimo svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u kojoj se Božja ljubav susrela s čitavim ljudskim rodom. Pozivam svakoga od vas da s pouzdanjem pogledate u Presveto Srce Isusovo i da često ponavljate, osobito tijekom ovog mjeseca lipnja: Isuse krotka i ponizna srca, preobrazi naša srca i daj da velikodušno ljubimo Boga i bližnjega, rekao je Papa…“

Proslava patrona nastavlja se sljedeći dana prvim susretom prognanih, iseljenih i raseljenih vjernika župe Čajdraš uz euharistijsko slavlje kojemu predsjeda sin župe Čajdraš vlč. Stipo Knežević, župnik župe Zavidovići.

Preuzeto sa www.ktabkbih.net